ponedjeljak, 03.08.2009.
ZA TEBE DRAGI...
Tvoje su oči za mene poput zvijezda na nebu
prekrasne i daleke
postao si prevelik dio mene
predugo si u mojoj duši
ti što si druga polovica srca moga
znao si da ti neću moći odoljeti
tvoj humor i šarm za mene su kao kiša u pustinji
nikad se ne bih odvajala od tvojih usana od meda
samo kad bi mogla
barem na dan, dva
u tvom zagrljaju biti
možda i dovijeka;
a ti...
osmjehom mi mekim odgovaraš
znajući koliko sam njime očarana
namjerno u meni vatru budiš
svake noći u prozor moj gledaš
htio bi mi u snove ući
svojom ljubavi me čuvat od krutog svijeta
želiš da ja popustim prva
jer siguran nisi koliko i ja volim tebe;
nama su zabavne te igrice naše
al zar nam ljepše ne bi bilo kad bi sve izašlo na vidjelo?????
- 23:18 -
ponedjeljak, 28.07.2008.
VRIJEME JE ZA NOVI POST....
Dugo je vremena prošlo od mog zadnjeg posta. Pa ono…
BEZ NASLOVA....
Tvoje oči na mjesečini sjaje,
Dok tvoje vrele usne vrat mi žare.
Još ne vjerujem da se
prošlogodišnji san ostvaruje.
Još ne vjerujem da pored
Mene si ti.
Da zajedno gledamo zvijezde,
Razmjenjujemo poljupce….
Pitam se koliko će još
Trajati ova idila?
Da li ćemo i slijedeće ljeto
Razmjenjivati poljupce na molu
Uz mjesečinu?
Ili me se nećeš ni sjećati?
Hoćeš li me ikada spomenuti
U razgovoru s prijateljima?
Gledam kako ti mjesec
Obasjava lice, te tvoje
Nemirne usne, mame me!
Ne mogu im odoljeti
Taj pogled velikih očiju….
Sretna sam što ti mogu udijeliti
Poljubaca koliko god želiš!
Jedno znam!
Znam da ćeš zauvijek ostati
U mom srcu i ovom toplom i vrelom
Sjećanju na još jedno ljeto
Provedeno na moru ispod bezbroj i dvije
Zvijezde i pun mjesečev odsjaj u vodi….
Sretna sam što u tom odsjaju mogu
Vidjeti tvoje nasmiješeno lice
I oči koje otkrivaju sreću!!!!
- 00:09 -
nedjelja, 18.05.2008.
Što nastaje kada se spoje: DOSADA + ŽELJA ZA PISANJEM.................. UPRAVO OVO ŠTO MOŽETE PROČITATI MALKOCA DOLJE...
Pisala bih, a ne znam što…
Tišina probija mi glavu,
Zuje mi u ušima otkucaji sata…
A ja samo sjedim i …
i… razmišljam…
ma ne razmišljam!
Razmišljam o ničemu, a zapravo
razmišljam o svemu.
Kako glupo.
Želim nešto pisati,
Nešto što bi me možda za koju
Godinu moglo podsjetiti da sam
Sjedila sama sa tišinom i
Otkucajima sata i željela pisati
Ni sama ne znajući o čemu.
A o toliko stvari bi mogla pisati,
No, znam da ako o njima počnem pisati
Mnogi bi se naljutili,
Neki bi se rasplakali,
Neki čak i nasmijali…
Čudno je to pisati ni o čemu,
A zapravo o svemu…
Čudno je sjediti sama pored toliko ljudi
Čudno je sjediti sa olovkom u ruci
I buljiti u prazan list papira
Čekajući da nazove draga ti osoba,
Za koju znaš da te neće nazvati,
A još čudnije je to, da si upravo napisao
Pjesmu koja će te na to podsjećati.
- 20:06 -
ponedjeljak, 14.04.2008.
Sunce polako iza brijega se skriva,
A ja na mjestu sjedim nijemo,
Na mjestu gdje nismo bili
Formalno jedno, već smo bili
Onako kako se jednom bude jedno…
Žudim za dodirima onim.
Za plavim nebom sa bezbroj i jednom zvijezdom.
Žudim za zagrljajem tvojim,
Ispod površine mora,
Gdje se samo morska bića
Vole.
Žudnja… prokleta varalica…
Neprestano odvlači mi misli
Od onoga što imam.
Volim je.
Volim tu žudnju zbog koje
Pisati mogu o njemu, o njima…
O nama….
Zbog koje ponekad ne znam
Da li dobro sam.
Zbog koje se nesvjesno upitam;
Da li sunce i dalje sjaji kao onda
Kada nam je zarilo lica?
Da li je nebo i dalje obgrljeno sa
Bezbroj i dvije zvijezde?
Da li će itko ikada pronaći
Peškir na dnu mirne, ali opet uzburkane rijeke
Što more naglo prekida?
Hoću li imati hrabrosti
Reći mu što se sa mnom zbiva?
Imati ću hrabrosti….
Znam da hoću….
Želim uvijek ispočetka proživjeti
Taj osjećaj, tu ljubav koja nas čini sretnima.
Koja se osjeća u ptici, u kamenu što nijemo sjedi,
U jednoj plavoj deki na obali mora što leži…
I čeka… čeka naša tijela da se stisnu na
Olujnoj buri što se sprema….
P.S.
ovo je samo za moju malu djevojčicu koja je sigurno skužila o čemu se radi. Pa da ne bi slučajno pomislila da zaboravljam na one lijepe dane o kojima pričamo satima…. Djevojčice, sigurna sam u jedno: NIKADA NITKO NEĆE PRONAĆI ONAJ PEŠKIR NA DNU RIJEKE!!!! NITI ĆE ITKO IZBROJATI BEZBROJ I DVIJE ZVIJZDE NA NEBU!!!
- 09:58 -
petak, 21.03.2008.
ISTINA O LJUDIMA ZADNJEG REDA
Život je ponekad toliko… toliko…. Očajan. Mrzim ga. jer ljudima oko mene smeta očito moja sreća i pokušavaju mi uništiti i ono malo svjetla u životu. Taman kada pomisliš kako ti sve ide onako kako treba, stvori se neka osoba koja je ljubomorna toliko jako da ti uništava život namjerno. A oduvijek su me učili budi poštena, dobra, fina i pristojna. Ovaj mi se svijet počeo gaditi već nakon 14 godina. Gadi mi se. Bojim se živjeti. Nastaviti tražiti ritam za disanje, dinamičan ritam za hodanje, put koji priželjkujem. Bojim se ljudi… Ljudi su toliko sebični. Toliki egoisti. mrzim ih. Prezirem iz dna duše i još više. Živjeti u takvoj okolini čini te depresivnim i pitaš se možeš li uspjeti, imaš li snage suprotstaviti im se? Drago mi je da nitko još nije upoznao kakva ja zapravo jesam kada moja želja da postignem ono što želim postane toliko snažna da se preobrazi iz želje u veliku moć. Želim ovim putem obratiti pozornost nekim ljudima koji misle da me mogu uništiti polako svojim podlim igricama. Vjerujte moja igra je drugačija. Rekoh moja. Ako je moja znači da postoji samo jedan pobjednik; ja! U toj igri ne poznajem granice. Da vidite kako je to kada ti navodni prijatelji zabiju nož u leđa, kada ti okrenu leđa onda kada su ti najpotrebniji, kada te iznevjere, povrijede. Vi ne razumijete s kojim ja sam gađenje pišem ovaj glupi post o prljavim ljudima s kojima MORAM živjeti. Ali vjerujte, mrzim kada me netko takne u najbolnije mjesto, kada se to dogodi, ne razmišljam glavom već nečim što ti ljudi nemaju i ne znaj da to postoji. Žao mi je što se njihova sreća odnosi samo na nesreću drugih. Žao mi ih je jer ti su ljudi za mene psihički bolesnici zadnje reda i ne posvećujem im ni najmanji dio svoga života, jer je to uzaludno. I molim vas da se ne čudite ako vam «slučajno» zabijem nož u leđa, i ako vam «slučajno» život koji ste planirali padne u vodu nakon završetka MOJE igrice, u kojoj ja igram po svojim pravilima. Žao mi je ako ste se stvarno prepoznali u ovom tekstu, jer bojim se da neće još dugo uživati u sreći moje «nesreće», jer će ubrzo biti obrnuto. Hahahhaha. Hvala na razumijevanju, bilo mi je veliko «zadovoljstvo» obavijestiti vas o svemu ovome.
________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
__________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________
_____________
__________________________
Nakon nekog vremena uvidiš tanku crtu između držanja za ruke i vezanja duše. I naučiš da voljeti ne znači oslanjati se, a društvo ne znači sigurnost. i naučiš da poljupci nisu ugovori, a pokloni obećanja. I počneš prihvaćati svoje poraze uzdignute glave i otvorenih očiju, s ljupkosti odraslog čovjeka, a ne tugom djeteta. I naučiš da sve putove moraš sagraditi danas jer je sutrašnje tlo isuviše nesigurno za planiranje. Nakon nekog vremena naučiš da sunce opeče ako mu se previše približiš. Stoga sadi svoj osobni vrt i uređuj svoju dušu, umjesto da čekaš da ti netko pokloni cvijeće.
I nauči da možeš mnogo toga pretrpjeti.
Da si snažan
I da uistinu vrijediš!
(to mi je majka napisala još prijie par godina kada su me tada dragi ljudi toliko povrijedili da sam se osjećala kao smeće, kao žvakača na cesti po kojoj svi gaze, prolaze preko nje.... znam da je ovo pomalo teška usporedba ali tako je otprilike bilo)
- 22:11 -
ponedjeljak, 11.02.2008.
SAMO DJECA ZNAJU ŠTO TRAŽE!
Bila je jedna djevojka. Veoma mi je sličila. Ne mislim pritom na fizički izgled. Imala je dosta slična mišljenja kao ja. I događale su joj se slične stvari, usudila bi se reći iste, ali na drugi način prikazane. Ta djevojka voljela je svoj život. Voljela je zvijezde. Uvijek se njima smijala. Voljela je cvijeće. Ono joj je pokazalo kako se iz dana u dan može buditi ljepša i ljepša. Obožavala je bajke. Likove iz bajki. Željela je biti Snjeguljica, koju bi neprestano pratila Zvončica (vila iz Petra Pana), Snjeguljica koja je utonula u duboki san, iz kojeg ju je probudila Zvijer (koja se nakon poljupca pretvorila u princa), kojoj će na putu do vjenčanje ispasti cipelica, te će joj doći 7 kozlića predati cipelicu, a za tim 7 kozlića jurili su kroz šumu Ivica i Marica, no na kraju ih presretne Mačak u čizmama koji je prodavao žigice, a žigice je kupilo Ružno pače koje je samo htjelo doći na svatove kod Snjeguljice.(priča je puno duža, ovo je kraća verzija.). Ta je djevojka neopisivo jako željela da svi ljudi budu sretni. Iako je znala da ne mogu svi ljudi cijeloga svijeta biti sretni, ali smatrala je da bi ona mogla usrećiti barem ljude u svojoj blizini i ljude koji su je htjeli slušati. Ljudi su je smatrali čudnom, djetinjastom, neki čak i ludom. Ona je (pogotovo za svoju obitelj) bila propala djevojka koja je previše čitala bajke i koja nikada neće odrasti. Istina, ona niti ne želi nikada odrasti. Imala je izmišljene prijatelje. Razgovarala je s njima, i nikada nije gubila nadu i povjerenje u njih. Ma koliko god ljudi nju smatraju ludom i ne zrelom za svoje godine, ona zapravo ljude sve više voli i kroz te bajke i svoje postupke nastoji im pokazati da je život ljepši i lakši kada vjeruješ u bajke. Ljudi ne shvaćaju poruku bajki. Ta djevojka nije bila prihvaćena sa strane svoje obitelji. I otada kada je to izašlo na vidjelo odlučila je promijeniti se u društvu obitelji. Trudila se izbjegavati razgovore. Uspijevalo joj je. Taman kada sam uvidjela da je ona moja srodna duša, naš kontakt prestaje, nisam više mogla s njom porazgovarati niti o jednoj bajci, niti joj ispričati probleme koji me muče, niti smo zajedno mogle proučavati dobre i loše strane bajki. Ali osjećam da smo još uvijek povezane kroz svaku bajku, kroz svako slovo bilo koje bajke na svijetu. I sve dok bude živjelo dijete u meni, živjeti će i ona.
Kako smo mi to slične(iznesti ću nekoliko činjenica):
- oboje volimo svoje živote; iako istina do prije (otprilike) pola godine mrzila sam svoj život i smatrala ga najgorim. Ali onda sam pročitala jednu knjigu koja mi je zapravo otvorila oči. I zbog koje sada svoj život gledam dječjim očima.
- Obje volimo zvijezde; dok sam bila još puno manja stalno sam se pitala što bi bilo da ne stane zvijezda. I otada ih volim promatrati, diviti im se. Uživati u njihovu sjaju dok ga još ima.
- Obje volimo cvijeće; meni je naprosto cijelo vremensko razdoblje od 11-12 do sada obilježen cvjetićima. Ono je jednostavno pronašlo posebno mjesto u mom srcu. … ono za čim tragaju može se pronaći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode…
- Obje volimo bajke; još kako djevojčica obožavala sam bajke. Uvijek ih ispočetka čitala, ne bi li ih što bolje zapamtila, ili da mi nije nešto slučajno promaklo čitajući prvi put. Smatram da zapravo pogledamo li s druge strane bajke otkriti ćemo puno načina i razloga za život.
- Obje imamo svoju verziju svih bajki u jednoj; od petog razreda, kada sam ponovno počela čitati sve bajke po redu, odlučila sam napraviti svoju bajku, ali tako da pomiješam likove. Te je nastala moja verzija svih bajki u jednoj.
- Obje želimo da su ljudi sretni; ljudi su me puno puta razočarali, izgubila sam povjerenje u njih, ali i dalje mislim da svatko može pogriješiti, i da svatko ima pravo biti sretan. I trudim se da barem oni koji su mi bliže budu sretni.
- Smatraju nas čudima, ludima i djetinjastim; mene ljudi smatraju čudnom jer se: čudno oblačim, ponekad pričam čudne stvari, radim čudne stvari i ponašam se čudno. (sve ovo vrijedi zašto sam luda), djetinjasta sam jer imam 15 godina, a i dalje vjerujem u bajke i čitam ih.
- Obje imamo izmišljene prijatelje; ja imam stvarno puno takvih prijatelja, jer znam da me oni nikad neće ostaviti na cjedilu niti da će otkriti neku moju tajnu. Jednostavnije rečeno imam povjerenja u njih više nego u stvarne ljude.
- Obje ne želimo odrasti; vjerujem da kada odrastem neću imati dovoljno vremena biti sretna, jer u današnje vrijeme odrasli ne mogu biti sretni jer je ono dijete u njima zaključano. I zato što: ODRASLI UVIJEK PONAVLJAJU ŠTO IM SE KAŽE!- Obje smo ne prihvaćene; ona je ne prihvaćena od strane svoje obitelji, a ja od strane svojih prijatelja iz razreda. Ne dira me to baš pretjerano jer još ih trpim 75 dana pa ajde bok. S kojima sam si dobra i ostat ću, s kojima nisam neću. I, ljudi ne prihvaćaju moja mišljenja općenito misleći kako su one na razini djeteta.
- Obje smatramo da nas bajke mogu voditi kroz život, samo ako im se prepustimo i ako želimo postati dio te divne bajkovite zajednice.
- Obje smatramo da dijete u nama umire onda kada mi to odlučimo.
- I ono najvažnije: NIJE NAS BRIGA HOĆE LI NAS DRUGI PRIHVATITI JER ZNAMO DA SMO MI VEĆ ODAVNO PRIHVAĆENE TAMO GDJE RIJETKI BUDU PRIHVAĆENI.
- POTIČEM IZ DJETINJSTVA KAO ŠTO NETKO POTIČE IZ NEKE ZEMLJE.
- 14:08 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 28.01.2008.
DVA POSTA U JEDNOM.........
PRVI POST U OVOJ GODINI 5.1.2008
Ne planiram da ovaj post bude o dočeku jer mi je to glupo pisat, ovo će biti jedan najobičniji (kolko-tolko)post. Pa evo ga…
Razgovarala sam s osobom koja mi baš i nije neš pretjerano draga i koju neš puno volim. No, upravo ona me potakla da napišem ovaj post.
Ne razumijem ljudi koji su ljubomorni zato što je netko posebniji od njih?! Ne mislim pritom na materijalno stanje, nego mislim na to kako je drugi sretniji, bolji, ima neki svoj stil, ima društvo, prihvaćen je… tako nešto.
Baš ta osoba, je npr. ljubomorna na mene jer sam više u muškom društvu, jer sam starija, jer imam svoj stil, sretnija sam, imam posebne veze sa svojim prijateljima ( ni sa jednim nisam jednako povezana), jer smijem ono što ona ne smije, jer se uvijek nastojim isticati i biti svoja, i ono najvažnije :
ŽIVIM SA ŽELJOM DA OSTAVIM TRAG SVOJIM POSEBNOŠĆU I DA ME LJUDI PAMTE ONAKU KAKVA JESAM!Mnogi od vas koji možda i čitate ovaj blog, mislite za mene da sam umišljena, da se preseravam, da želim ispasti faca u društvu, da želim biti najpametnija, da sam glupača, neki da sam i kurva(jer sam bila s NEKOLIKO dečkiju; jer sam dosta često u muškom društvu)… i još puno toga… ja ne znam sve i ne želim znat!
Jedino što želim da znate:
ČOVJEKA SE NE MOŽE PROCIJENITI PO IZGLEDU JER IZGLED ZNATNO VARA, ČOVJEKA MORAŠ UPOZNATI DA BI ZNAO PROCIJENITI! SVAKI ČOVJEK JE POSEBAN, SAMO ŠTO TO NEKI ISTIČU, A NEKI NE!
Mnogi traže cure/dečke po izgledu, ali što ti imaš zapravo od toga, ako je ona/on grub, loš, zao…? Imaš jedino to što će kad spomenu tebe reć: «Joj da, on/ona je s onom/onim zgodnom/zgodnim curom/dečkom!» u wau!!!! Mnogi su mi rekli kako mogu biti sa Zvonetom kada nije lijep?!?! Kad sam to čula prasnula sam u smijeh. Pa jebo te, nije neki ono lik da te baci na koljena na prvi pogled(na koji ga vi već gledate, VI IZVANA), ali on je lik koji je mene bacio na koljena na pravi pogled(MI IZNUTRA). Ima nešto što sam tražila u bivšima i nisam pronalazila. Možda ljubavnika, prijatelja i zaštitnika u jednom, ne znam, možda… Sjećam se jednom mi je netko rekao kako ni jedan moj dečko nije bio lijep. I šta bi ja tu trebala?! Ja sam ga jednostavno gledala drugim očima, očima koje vide ono unutra.
Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, ali ja to ni ne želim.
Svatko ima svoju viziju. Ja sam svoju sad iznijela. Pa sad ko se slaže, odlično, tko ne, neka pljuje po mojoj viziji ako ga to čini sretnim (ne želim nekome uskratiti sreću)!!!!!
ZABORAVLJENI PRIJATELJI, TU SAM.... POSTOJIM...
Šetajući kući, moja me dobra vila priupitala; «jesi li sretna? Imaš li sve što želiš?» zastala sam i pogledala mjesec i ponovim pitanje jesam li sretna?!?! Imam dvije najbolje prijateljice na svijetu; Anu i Zvončicu(vilu iz Petra Pana); imam ljubavnika, prijatelja i zaštitnika; Zvonu; još uvijek imam obitelj na okupu; mama, tata i ja; ali…(proklet bio) nešto fali. Netko, koga sam jednom imala i možda zauvijek izgubila. Nekoga tko mi je značio i sada mi znači, ali ne mogu to pokazati. Davno zaboravljeni prijatelji, propuštene prilike, zauvijek zaboravljeni smijeh u ponoćnom, ljetnom, proljetnom, jesenskom ili pak zimskom satu… možda mi jednostavno treba odmora od ljudi. Ljudi koji me dave… a možda samo jedan razgovor sa osobom kojoj sam prije; davno prije; mogla otvoreno reći sve. I znam, da će ta osoba ovo pročitati i vjerojatno se prepoznati u ovom tekstu, pa dok po stoti put preslušavam pjesmu tih davnih, zaboravljeni(za neke) vremena poručujem joj; FALIŠ MI, FALE MI NAŠI RAZGOVORI… NE ZNAM, IAKO JE PROŠLO GOTOVO GODINU DANA OTKAKO SMO SE UPOZNALI, MOZDA SAM SE U TOM KRATKOM ROKU DOISTA VEZALA ZA TEBE. VOLJELA BIH TE VIDJETI, ZAGRLITI, ONAKO ČISTO PRIJATELJSKI, KAKO SMO SE TOG POSLJEDNJEG DANA(KADA SMO SE VIDJELI) I RASTALI. I AKO SAM TI BAREM MALO, IMALO ZNAČILA, IKADA, I AKO TO ŠTO JE BILO ZA TEBE NIJE BILA SAMO FAZA, I AKO TI JA NISAM (P)OSTALA JOŠ JEDAN TROFEJ, VOLJELA BIH TE VIDJETI. NADAM SE DA ĆEŠ NAĆI JEDNOM(KADA NE BUDE PREKASNO) VREMENA ZA MENE; SVOJU PAHULJICU!Ovakav sličan tekst bi poručila svima onima s kojima sam iz nekog razloga jednostavno izgubila kontakt, ili se nisam dugo vidjela, a željeli bi me vidjeti i malo popričati sa mnom, neka mi se jave. jer možda jednom bude prekasno. 23,1,2008
- 20:41 -
subota, 29.12.2007.
Moja razmišljanja o ovoj godini….i posebni pozdravi....
Razmišljam o 1.1.2007….. te sam večeri odlučila da će ova godina biti drugačija. I bila je. Rekla sam sama sebi da se neću vraćati u godinu prije, no to sam prekršila već iste večeri. Odlučila sam ludovati i uživati i to mi nije bilo teško, pošlo mi je za rukom. Sada, kada gledam cijelu godinu, bilo je i suza i smijeha, plesa i pjevanja, uspona i padova, dobitaka i gubitaka…. Za ni jedan jedini trenutak u ovoj godini ne mogu požaliti. Ove godine u moj je život ušlo toliko dragih i divnih ljudi, i neizmjerno mi je drago zbog toga. Ovu ću godinu pamtiti i po ne zaboravnom ljeto, maturalcu, te konačnici da sam postala jebena osmašica. Ah, ljubav… ne mogu zaobići tu temu. Imala sam 3 dečka. I fakat mi je bilo lijepo s njima. I sada sam sretna u ljubavi jer konačno se ostvarilo da volim i da sam voljena. Bivši, neki su povrijedi mene, a neke sam povrijedila ja. Jebi ga život je okrutan. Voljela bih da su stvari u ljubavi bile drugačije, ali nisu. Ponekad mi se čini kako je vrijeme proletilo pokraj mene, a da se ja nisam ni okrenula, a ponekad kao da je teklo tako sporo. Ova će mi godina ostati u lijepo sjećanju. Bilo je ludo i ne zaboravno. Dogodilo se svašta, nešto čemu sam se nadala i nešto o čemu nisam ni sanjala da bi se moglo dogoditi. To je dokaz da je život ne predvidljiv. Zato nastavljam uživati još ovih par dana do kraja ove godine.
POSEBNI POZDRAVI::::::Ani; mojoj jedinoj najdražoj djevojčici koja je uz mene bila svo vrijeme(PUNO TI HVALA, DJEVOJČICE!), Zvoni; mojoj maloj pčelici koju obožavam(VOLIM TE!), Meliti; ludoj maleckoj koja je također bila uz mene(HVALA TI!), Petri (Pepi Pig); koja je čitala i zajedno sa mnom mučila se riješiti i njezine i moje probleme(ljubavne)(MORAM TI NAPISATI PISMO!!), Mirni(Duški); koja je sa mnom i ostatkom ekipe znala otići zapalit poslije škole, Loreni(retardaciji); koja mi pravi društvo pod geografijom, matematikom, glazbenim i likovnim, Petru(Peri); koji je tu da me zagrli u školi kad nema moje pčelice i da mi drži predavanja o teme što smijem, a što ne, Tomici(Mica maci); koji je uz mene kad sam loše volje da mi ponovno vrati osmijeh na lice(MICA MACA HVALA TI, DIVAN SI. p.s. još uvijek smo prijatelji!), Sandru; koji mi da da prepisujem zadaću i koji je uvijek tu da me zajebava(J), Luić; koji crta prejebene crteže i koji zajedno sa Sandrom i sa mnom smišlja retardirana pitanja, Ivani( Živani); moja malecka koja mi pravi društvo pod veoma bitnim predmetima vjeronaukom i informatikom, pod vjeronaukom obožavamo zajebat časnu(buhahahaha:#), Nini(nii); koja je tu da zajebava i da sa mnom jede gumene bombone iza moje škole(KABUM!), Begoviću; koji je tu da zapleše sa mnom, Kasi; s kojim mogu popričati, Škotu, Anni( Tonyevoj sestri), Borna(moj bratić) koji ima vrlo domišljate ideja za sjebat stan, Ćukiju(Marko), Luciji( Kristini), Ivani (Jowani), Maji(Franjinoj), Ivani (pankerici), Relji (Zloćku), Ivanu(Čukijevu burazu), Nini (Tonyevoj sestrični), Tonyu; kojeg moram grebati po leđima i koji me grije kad se smrznem, Franji( Kreši), Dinku (Dinkecu) koji puši jebeni malboro, Josipi; koja je mila djevojka s dramske, Luki(luri), Vanjuru; koji je zavodio moju malu djevojčicu na moru, Mariću; s kojim se više ne čujem, a voljela bi to jer je stvarno divan momak, Nikola (nikoljici-prikoljici), Sandri; koja uvijek pazi da se moja pčelica živa i zdrava vrati kući, Cvitku; s kojim se isto više ne čujem, a voljela bih, no on nikad nema vremena za mene, Petri( tuš) ni s njom se više ne čujem a voljela bih jer ona mi je uvijek dijelila dobre savijete i njezine su mi priče baš bile fora(VESELICA), Velvetu; koji također pazi na moju pčelicu, Toniju(konobaru iz Zihera; koji radi odličnu vruću čokoladu), Gali, Ani, Mati, Nataliji, Brni (svim konobrima iz Zihera), staroj ekipi iz Zihera koja se nažalost polako raspada, ljudima s dramske, mislim da bi to bilo to. ako sam nekog zaboravila recite pa ću vas dopisat….
SRETNA VAM SVIMA NOVA 2008. GODINA!!!!
- 19:24 -
utorak, 06.11.2007.
MISLIM DA NASLOV OVOG POSTA NEĆE BITI POTREBAN, A AKO I BUDE BITI CE NEKI DRUGI PUT
HMM.... DA!!!!
nije mi bas do pisanja bloga. ali eto.....
sutra bi trebao biti jedan od onih sretnijih dana u mom životu,ali očito tako neće biti. kada bi trebala biti s njim, ja cu morati biti doma. ne znam više sta da pisem. javit cu se kad budem imala vise inspiracije za postove.
puseeee
pozz
hvala vam na komentarima
- 17:11 -
ponedjeljak, 29.10.2007.
Pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu……
Mislila sam da manje boli, no bila sam u krivu, to je najgora bol u mom životu. Po prvi puta sam i ja to osjetila. Prečvrsto ga držiš za ruku, gledaš ga pretjerano zaljubljeno….Ta bol koja je prošla kroz mene zbog te jedne, jebene, glupe rečenice izašle iz njegovih usta. Taj pogled pun suza, možda i strah u njegovim očima. Moja glupa znatiželja… nisam ni slutila koliko boli kada te povrijedi netko koga voliš, kome si predan i dušom i tijelom?! Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu, ovaj pokušaj da kažem neizrecivo…Kada sam ja bila on sada, a on ja, on je otišao i pustio me da patim sama, ne znajući ništa, ostavljena u strahu, i u suzama…. A poslije i u vlastitoj krvi…. No ne krivim ga. Znala sam da će se nešto dogoditi. A potpuno sam u to bila sigurna vidjevši ga u gomili. Jednim osmijehom ti puniš me, i daješ snagu mi da ustanem ujutro….Htjela sam tu večer biti s njim, ali nisam mogla. Pokušala sam ga zaštiti od svega što se te večeri dogodilo, nisam uspjela. Uzaludno sam pokušavala. Na rastanku mi je sve postalo kristalno jasno. Nešto loše će se ove večeri dogoditi, no nisam mu mogla reći… oprostila sam mu, ne mogu i ne želim mu reći zbogom. Draga ljubavi jedina, s koje si planete? Dopusti mi da malo i ja s tobom budem dijete…. Okrenuti mu leđa nakon svega, jer znam da ćemo oboje patiti razdvojeni. Prijeći ću preko toga, kao što je i on, trpjeti tu bol koja će s vremenom slabiti, suze ću skrivati osmijehom, i nitko neće ništa primijetiti. Tišina leži mi na plućima, ma da znam da pokraj mene budna si…Ne mogu opisati tu strepnju koja je bila u meni, taj strah…. Suze same su klizile niz moje lice, dok sam mu pisala pjesmu, a on nije bio pored mene… bio je dovoljan jedan tren da se to dogodi, znam… Ali jebi ga…. Nije sve tako sivo kad imaš s nekim otići na pivo… nije sve tako sivo…Ne može se više ništa ispraviti. Tako je kako je i s tim moramo nastaviti dalje. Neće nam biti lako, ali ako se volimo koliko pričamo uspjet ćemo. Nadam se. Iskreno. Ova pjesma o tebi koja si mi sve na svijetu, ovaj pokušaj da kažem neizrecivo, nikad se neće naći na nekom cd-u, imati naslov, cijenu i bar kod. Pitala si me, zašto tvoje ime nikad ne provlačim kroz rime, zašto ga nikad ne ukrasim metaforama krasnim pa da se time hvališ kolegicama s posla….
- 21:18 -
